Sjedim sam u stanu, petak je navečer, vani pada kiša koja me podsjeća na sve što u životu trenutno ne ide kako treba. Posao je neki dan opet propao, cura me ostavila prije mjesec dana, a novac se topi brže nego što stiže. Otvorim laptop bez nekog posebnog plana, čisto da ne mislim. Prvo što mi padne na pamet je
vavada bonus, jer sam negdje na forumu pročitao da se tamo može nešto okrenuti bez velikog uloga. Nisam očekivao ništa, iskreno. Samo sam htio da sat vremena prođe, a da ne razmišljam o praznini koja me guši.
Krenem polako. Registracija, ono standardno, ime, mail, potvrda. Uplatim sitnicu, ono što mi neće biti žao ako izgubim. Prvih pola sata je bilo mučno. Klikćem, vrtim, ništa. Nula. Kao da mi se i ekran ruga. Pomislim: pa dobro, barem sam probao, barem nisam cijelu noć buljio u zid. Ali onda se sjetim da sam tu zapravo zbog nečeg drugog. Ne zbog para. Nego zbog toga što ne želim biti sam sa svojim mislima. Igra me drži u nekom čudnom stanju između nade i ravnodušnosti, i to mi u tom trenutku odgovara.
Onda, iz vedra neba, dogodi se nešto što me trgne. Mali dobitak. Ništa spektakularno, ali dovoljno da me zaintrigira. Pomislim: čekaj, možda ipak vrijedi ostati još malo. I ostanem. Sat, dva, tri. Vrijeme leti. Kiša i dalje udara po prozoru, ali ja je više ne čujem. U glavi mi je samo onaj osjećaj kad se nešto pomakne. Ne mogu reći da je to bila sreća u pravom smislu, više neka vrsta bijega. Kao da sam na trenutak izašao iz svog života i ušao u neki drugi, gdje pravila postavljam ja.
Negdje oko ponoći, stvari krenu nizbrdo. Izgubim skoro sve što sam dobio. Onaj isti vavada bonus koji me u početku držao budnim sad mi se činio kao loša šala. Osjetim onaj poznati grč u želucu, onaj koji kaže: e, sad je dosta, zatvori to. Ali ne zatvorim. Nastavim. Zašto? Ne znam. Valjda zato što mi je lakše biti u igri nego leći u krevet i suočiti se s tišinom.
I onda, baš kad sam pomislio da je gotovo, da ću ostati bez svega i otići spavati kao gubitnik, dogodi se obrat. Ne mogu ni objasniti kako. Jedna od onih serija koje obično prekinu sve. Klik, klik, i odjednom brojke skaču. Ne vjerujem. Doslovno ne vjerujem. Prvo pomislim da je greška, pa da će mi javiti da je nešto zabagiralo. Ali ne, stoji. Dobitak. Pravi, konkretan. Dovoljan da pokrije račune, da odahnem, da ne razmišljam tjedan dana kako ću preživjeti.
Sjedim tako pred ekranom, srce lupa, ruke se tresu. Smijem se sam sebi. Kakav sam ja lik, pomislim. Došao sam tu bježeći od stvarnosti, a stvarnost me na kraju ipak dočekala. Ali ovaj put s osmijehom. Ne zbog toga što sam se obogatio, nego zato što sam na trenutak osjetio da ipak postoji neka nepredvidivost, nešto što nije samo sivilo i rutina.
Sljedećih dana razmišljam o tome što se dogodilo. Ne želim se zavaravati. Znam da je to bila igra, da je moglo otići u drugom smjeru. Ali isto tako znam da mi je taj jedan vikend dao nešto što mi je falilo – osjećaj da nisam potpuno nemoćan. Nasmijem se kad se sjetim kako sam u početku samo htio da vrijeme prođe, a na kraju sam dobio priču koju mogu prepričati. I onaj vavada bonus koji me isprva razočarao sad pamtim kao nešto što me držalo na ivici, u onom čudnom prostoru između bijega i stvarnosti.
Na kraju, nije poanta u novcu. Nego u tome da sam shvatio da bježanje ponekad može dovesti do nečeg dobrog, ali samo ako znaš stati na vrijeme. Ja sam stao. I to je valjda najveća pobjeda.
