Sjećam se te jeseni kao da je bila jučer. Bila je to jedna od onih godina kad se sve raspada, a ti stojiš u sredini i gledaš kako komadi lete na sve strane. Posao je visio o koncu, veza je pukla još u proljeće, a stan sam dijelio s dečkom koji je plaćao stanarinu tako što je svaki drugi tjedan nestajao na tri dana. Nisam znala kamo idem, a kamoli zašto. I onda, jednog utorka navečer, dok sam sjedila na kauču i gledala u istu pukotinu na zidu već treći sat, otvorila sam laptop i upisala
vavada online casino. Ne znam zašto baš to. Možda zato što mi je reklama iskočila dok sam gledala neki video o mačkama. Možda zato što sam htjela da me nešto, bilo što, izvuče iz te tišine koja mi je gušila grudi.
Prvih pola sata bilo je čisto lutanje. Klikala sam lijevo-desno, nisam znala ni gdje su igre ni kako se uplaćuje. Osjećala sam se glupo, kao da sam ušla u tuđu kuću i ne znam gdje je kupaonica. Sjećam se da sam dvaput pogriješila kod unosa podataka i da me je uhvatila panika da ću ostati bez kartice. A onda sam konačno uplatila mali iznos, onaj koji nisam trebala potrošiti, i sjela pred ekran kao da gledam film. Prvi spin, drugi, deseti. Ništa. Samo tišina i zvuk koluta koji se vrti. Bilo je gotovo umirujuće, ta repetitivna buka, kao kad netko drugi pere suđe u drugoj sobi.
Onda je došla ta jedna noć. Bila je to noć kad sam ostala bez struje na pola sata, pa sam igrala na mobitelu, sjedeći na podu kraj prozora, umotana u dekicu koju je baka sama plela. Bila sam iscrpljena od posla, od svađe s majkom telefonom, od osjećaja da svaki dan radim istu stvar i da me nitko ne primjećuje. I baš tada, kad sam već htjela zatvoriti sve i otići spavati, dogodilo se nešto što me trgnulo. Nije to bio neki veliki dobitak, ne milijun, ne auto. Bilo je to nekoliko stotina eura, ali dovoljno da mi srce zalupa kao da sam pretrčala maraton. Sjećam se da sam se nasmijala naglas, sama u praznoj sobi, i to je bio prvi put da sam se nasmijala iskreno u tjednima. vavada online casino odjednom nije bila samo bijeg, bila je mjesto gdje se nešto ipak događa, gdje ishod nije unaprijed napisan.
Naravno, nije sve bilo tako sjajno. Bilo je noći kad bih izgubila sve što sam uplatila u pet minuta i onda bih sjedila i gledala u ekran, ljuta na sebe, pitajući se zašto uopće to radim. Bilo je jutara kad bih se probudila i shvatila da sam potrošila novac koji je trebao ići za režije, i onda bih cijeli dan bila nervozna, kratka s ljudima, a najviše sa sobom. Znam da zvuči čudno, ali te noći kad bih izgubila bile su mi nekako potrebne. Kao da me tjeraju da se suočim s vlastitim glupostima, da priznam da bježim od nečega što se ne može riješiti spinom. Počela sam voditi mali notes, ne zbog dobitka, nego zbog sebe. Zapisivala sam kada igram, zašto igram i kako se osjećam poslije. Prvo je bilo samo nekoliko riječi, a onda su se počele pojavljivati rečenice koje nisam znala da nosim u sebi.
Najsmješniji trenutak, a sad se tome smijem, bio je kad me cimerica zatekla kako u tri ujutro skakućem po sobi jer sam osvojila bonus koji je bio manji od cijene jedne kave. Pitala me je li sve u redu, a ja sam joj rekla da sam upravo dobila na nekoj igri. Pogledala me je kao da sam pala s Marsa. Istu noć smo sjele na kuhinjski pod i pričale tri sata, prvi put nakon mjesecima, o svemu – o njezinom bratu, o mojoj baki, o tome kako obje mrzimo ponedjeljke. Tada sam shvatila da me vavada online casino nije spasila od života, ali me je na neko vrijeme izvukla iz vlastite glave i stavila me u prostor gdje sam mogla disati. I to mi je bilo dovoljno.
S vremenom sam naučila postaviti granicu. Ne igram više kad sam tužna. Ne igram kad sam bijesna. Igram kad sam dobro, kad mi je to zabava, kad mogu izgubiti i nasmijati se. Prije nekoliko mjeseci uplatila sam zadnji put, odigrala nekoliko rundi, dobila malo, izgubila malo i zatvorila laptop s osmijehom. Nije to više bijeg. Postalo je nešto kao odlazak na kavu s prijateljem koji te zna nasmijati, ali te ne pušta da se izgubiš. A to je, iskreno, više nego što sam očekivala one večeri kad sam prvi put upisala vavada online casino u tražilicu. Ponekad se sjetim te pukotine na zidu i pomislim koliko se toga promijenilo – ne zid, ne stan, ne posao, nego ja. I to je valjda jedina prava dobit.
